glavni izbornik

Reklame


Gran Canaria - 2001



Karta Gran Canarie
Gran Canaria
Valovi od 3 metra i veš mašina koja te zajedno ili odvojeno od opreme baca po kamenju i lomi te, glatko kamenje veličine divovskih lubenica na kojima sigurno moraš slomiti nogu,  nabrajanje surfera kojima nije uspjelo surfati i koji su bili predmet izgugivanja, (naši kolege) nimalo nas nije ohrabrivalo. Koji bi surfer koji nije imao iskustva s jakim vjetrom, malom daskom (ispod 100 lit.) i velikim valovima mogao to poželjeti?

   Sad se stvarno pitam tko je izmislio takve priče i s kojim razlogom.
U očekivanju najgorega neprestano smo vislili u teretani, 2 mjeseca trčali skoro svaku večer i plivali zadnjih mjesec dana koliko nam je vrijeme dopuštalo. Čak sam razmišljao kupiti i kacigu. Toliki fizički radikalizam pokazao se nepotrebnim, ali u svakom slučaju olakšavao je fizički napor i umor organizma.

   Svatko malo zainteresiraniji odmah će na karti naći Kanarsko otočje i sve podatke koji ga zanimaju o vjetru (koji praktički puse 10 mjeseci godišnje), klimi (prosječna mjesečna temperatura ne pada ispod 16 stupnjeva po Celziusu) i krajoliku (veći dio otoka pati od kroničnog nedostatka zelenila). Ali ono sto se na internetu ne može naći to je doživljaj prvog susreta s nečim takvim, prosječnom radnom čovjeku u Hrvatskoj skoro nemogućim.

   Letjeli smo iz Beča za Las Palmas  01. 04. 2001.  za kojih 750 dm, i nije bilo sasvim jednostavno organizirati nabavku karata. Da nismo imali dobre prijatelje surfere koji studiraju i žive u Beču, možda ne bi niti išli, a to bi bila prava šteta!
   Put nije bio osobito naporan, kojih 4 sata leta u prosječno neudobnom i malom avionu austrijske tvrtke Aeroloyd. Čim smo sletjeli, na aerodromu smo ugledali surf karizmu Bjorna Dunkerbecka. Sasvim neobična pojava, još dan-dva prije gledali smo ga u časopisima i na video spotovima. Dočekao nas je naš stari surferski kolega Ušo (Ivica Podrug) sa iznajmljenom Seat Ibizom u prilično lošem stanju. S obzirom na bescijenje koliko košta, bila je u savršenom stanju. Zdravko Cerovac nosio je svoju opremu koju smo bez krovnih nosača stavili na krov, a Igor Lerman (19), Davor Šarić (19) i ja - Draško Andrić (21), imali smo samo hrpu prtljage koliko nam je bilo potrebno za 3 tjedna boravka. Zdravko već niz godina provodi neko vrijeme na Kanarima u 4. mjesecu, ali mi nismo imali niti predodžbu gdje se nalazimo.

  Dovezli smo se kratkom autocestom uz more do Poza Izquierda gdje smo se smjestili u apartman iznad legendarnog surf bara "La Ola". Cijelo to seosko naselje uz more izgleda kao da se tamo snimaju legendarne španjolske sapunice o socijalnim slučajevima i teškom životu. Zapravo, tako ružan krajolik nismo očekivali ni u onim ružnijim snovima o Pozu. Bit tog mjesta je u tome što se 200-tinjak metara od nas nalazi jedan od najpoznatijih windsurferskih spotova na svijetu, legendarna plaža Pozo.

Pozo Marbella
Pogled na Pozu s Juga; dio plaže za vrijeme oseke, Las Palmas se nadzire u daljini. Uredna i čista Marbella s uredno složenom opremom ispred apartmana (Surfbar La Ola)
   Tada nas je čekala organizacija, trebali smo promijeniti novce po najpovoljnijem mogućem tečaju, rentati auto i surf opremu. Sve se to radi u Maspalomasu, turističkom gradu bez domaćeg stanovništva. Hoteli, disco klubovi, barovi, casina...... sve šta dekadentni Zapad ima u izobilju; ali i dobru, dobru, zaista dobru zabavu. Dado, Lero i ja uzeli smo Seata Marbellu na 3 tjedna, svaki je participirao sa 130 dm. Ukoliko bi napravili "totalku" na autu, mislim da se ne bi primjetilo. Na žalost, indijci u rent-a-caru "Santa Fe" nisu nam dali drugog pod izlikom da ga nemaju, iako su ispred bili parkirani još neki, te su nam preporučili da dođemo za par dana.

   Windsurfing opremu iznajmili smo u Playi Agilli (koja se nalazi samo nekoliko kilometara prije Maspalomasa) u Bjornovom surf centru (iako on baš i nema puno veze s tim centrom!). Na tom djelu otoka (južno) u to doba godine i ne puše bas najbolje tako da je opreme bilo u izobilju. Susretljivi zaposlenik francuskog naglaska (koji nepodnošljivo podsjeća na našeg legendarnog Gorana Zeljka) dao nam je tri riga  (3.6, 4.0 i 5.0) i svakom po dasku za 200 dm tjedno. Uzeli smo 2 axisa F2 od 85 l i jednog wave F2 od 82 l, a tek smo predzadnji dan shvatili da je sastavljen iz djelova i da samo sliči orginalu!
  Naravno, postojala je mogućnost da se oprema mijenja po potrebi. Plaža Agilla udaljena je 20-ak km južno od Poza, a s obzirom da su povezani besplatnim autoputom i da cijena bezolovnog benzina jedva prelazi 5 kn, to nije bio nikakav problem.

  Uglavnom dio otoka na kojem puše i koji mi obitavamo proteže se oko 30-ak kilometara. U životu nisam vidio ružnije plaže. Prašina i prljavština bez imalo zelenila, osim pokojeg kaktusa. A zbog vjetra ne možeš ni pričati, a čak ni gledati bez naočala. Ako već ne nosi prašinu, onda  ti u najmanju ruku suze oči. Ako pak imaš naočale moraš ih čistiti svakih 5-7 minuta, jer inače ne služe svojoj osnovnoj funkciji.

   Dok su Zdravko i Ušo surfali na Pozu, nas su poslali na tzv. Ketchup jer tamo "navodno" manje puše i nema valova. Istina, manje puše u toliko što ima ogromnih rupa u vjetru, a valova koji se lome stvarno nije bilo. Uglavnom, s glavne se ceste skrene po nekom makadamu do tzv. plaže. Naišli smo na oko 3  km "plaže" a niti jednog  surfera. Ne samo surfera; ničega! (Pa ti skuži gdje je točno plaža a gdje nije.)

Ja na autu
Naš prvi susret s 9 bft na Ketchupu.
   Dok smo se u prvoj brzini  polako približavali  obali, napali su nas neki krvoločni psi koji čuvaju neko smetlište na putu do plaže Ketchup.  Ulavnom bilo nam je nelagodno izaći iz auta. I na  kraju dok smo se odlučili gdje ćemo i kako ćemo, prošlo je dosta vremena. Narigali smo opremu od 3,6 m2  (Neilpryde NR). Nakon što sam upao u blato izašao sam na vodu i nisam baš dobro prošao. Gadno me zakucalo 5-6 puta dok mi nije puknuo bum, a onda sam plivao uz obalu kojih sat vremena kontra uragana. Kad sam konačno izašao van bio sam mrtav. Ali izaći s opremom nije nimalo lako. A vjetar i prašina i smrad navodnjavanog blata gdje u blizini  uzgajaju rajčice ne prestaju! Valja još spomenuti i koze koje su baš u to doba istrčale na ispašu po vrlo oskudjeloj vegetaciji.

   Pao sam ko' mrtav, mislio sam da ću se onesvjestiti. Ne sjećam se kako smo se doveli kući, nisam ni stvari iz auta raspakirao, dečki su bili zlatni. Cijelo sam vrijeme razmišljao kako sam se pokušavao boriti 12 rundi protiv Mikea Tysona u mladim danima! Dado i Lero puno su se bolje snašli te su uspjeli nešto i surfati bez obzira na odvratno loše uvjete. Nakon toga smo jednoglasno odlučili - nikad više na Ketchup!

   Opremu smo držali u podrumu bara La Ola, na to imaju pravo svi koji stanuju u tim apartmanima. Riječ je o velikoj garaži punoj surf opreme. Auti se ostavljaju uz rub pločnika i ne zaključavaju se jer provaliti može bilo tko, a ukrasti auto na otoku i nije previše inteligentno. Jedini je problem predstavljalo dvodnevno stavljanje i skidanje opreme u auto i iz auta. Nakon napornog surferskog dana to je stvarno zadnji šok koji te dijeli od tuša, hrane i kreveta.
   Prvih je dana bilo malo teže, ali kad se shvati da smo upravo zbog toga došli čovjek se brzo navikne, i ubrzo postaje rutina. Nužno zlo, koje nas je znalo jako nasmijavati. Ponekad bi i po 45 minuta sjedili u autu i čekali dobru vilu da nam pomogne raspakirati opremu. U biti, cijelo smo se vrijeme praktički svemu cerekali. Ironija nam je bila omiljena zabava!

svi zajedno, Danci
Iza: Danci Kung-Fu, James, Mike; ispred mi: Lero, Draško, Dado; luda škvadra!
   Apartman smo dijelili s više nego ljubaznim Dancima (koji su se pokazali kao iznimni surferi i ugodno društvo za zabavu), jednim njemačkim parom, te još jednim sasvim neobičnim Njemcem koji i nije baš držao do vlastite higijene. Bez obzira što nas je bilo devetero na jednu kupaonu i jedno kuhalo, nismo osjećali prenapučenost i svatko je imao vremena za sebe. Preporučamo potražiti smjestaj "vlastoručno", sigurno se za puno manje novaca (do 15-ak dm dnevno) može naći pristojan ležaj.    Cijene prehrambenih proizvoda za naš su standard vrlo povoljne, za Dance i ostale "strance" smiješne. U ničemu nismo oskudjevali. Valja samo napomenuti da 6 Heinekena od 0,25 l košta svega 20 kuna, dok 2 litre kakvog skoka oko 9 kuna.

   Danci su nas uputili na plažu Vargas (za koju kasnije saznajemo da je domaćin svjetskog freestyle kupa!), koja se pokazala zlata vrijedna. Pošto smo Pozo još neko vrijeme izbjegavali (samo zbog iracionalnog straha izazvanog lovačkim pričama) Vargas nam je postao drugi dom. Ulaz u vodu nije pretstavljao veliki problem (iako smo Lero i ja prvi dan skupljali opremu po plaži s autom 300-tinjak metara niže), a ponekad je znalo biti i sasvim velikih valova koji su se prilično pravilno lomili. Vjetar je dolazio s oceana, skoro bočno na plažu, što je idealno za ulaz, izlaz i skokove na lijeve uzde. Brzo smo se navikli na malu opremu i uživali u čavrljanju u oceanu kad bi pali prilikom radikalnih okreta ili pak visokog skoka. Brzo smo se navikli i na "ekipu" koja je izvodila mnoštvo "front loop-ova", "back loopova", "cheese roll-ova" i ostalih popularnih trikova.

Dado & Vagras Vagras
Dado radikalac okušat će se na Vargasu! Tipičan dan na Vargasu.
   Nismo željeli forsirati s obzirom na činjenicu da ćemo tamo surfati još barem dva tjedna, a nakon svega sat i pol surfanja čovjek se osjeća kao da je proveo čitav dan surfajući ispred Zlatnog rata. Otišli smo na prvi izlet u Las Palmas, ogroman grad na sjeveru otoka, ujedno i glavni cijelog otočja. Osim famozne plaže Las Canteras nismo imali što vidjeti. Plaža zlatnog pamučnog pijeska koja se proteže par kilometara ispod gužve hotela i restorana, zaklonjena grebenima 200-tinjak metara od obale na kojima se stvaraju i lome oceanski valovi, pruža velik užitak "joggerima", zaljubljenima i umjetnicima koji u zalazima sunca i pogledima traže inspiraciju. Promet u gradu poprilično je kaotičan, puno crnaca, prosjaka i svakojakog svijeta. Krađa i đeparenja isto ima na pretek. Grad smo odlično prokužili i našli smo sve što smo htjeli vidjeti, ali kad smo htjeli nazad u Pozo skoro smo završili u brdskim gradovima Santi Brigadi i Teroru. Izlaz iz grada nakon samo jednog pogrešnog skretanja zbog gužve i nemogućnosti prestrojavanja postao nam je prava noćna mora. A auto na rezervi. Naša je reakcija na učestalo gubljenje bila smijeh. Puno, puno ironičnog smijeha iz dubine duše.

LAS CANTERAS LAS CANTERAS
Da je bilo vedrije zalaz na plaži Las Canteras bio bi i mnogo spektakularniji Prividno ozbiljni dečki, "spontana" fotografija.
   Iako je vjetar puhao svaki dan prvih tjedan dana nismo surfali baš svaki. Što zbog umora, što zbog odmora, što zbog izleta, ali nikad se nije desilo da ne bi surfali dva dana za redom.
Jako smo se brzo adaptirali na nove uvjete, Dado je već od početka pokušavao "okrenuti" back loop (salto unazad), a Lero i ja svladavali smo doskok i okrete. Nije nas bacalo po stijenama i plaži, nisu nas drobile veš mašine i surfali smo koliko smo htjeli i mogli.
Kad smo otišli zamijeniti auto "oni" u rent-a-caru začuđeno su nas pitali zašto nam ne valja Marbella u raspadu. Kao razlog smo naveli to da se ne može zaključati, a da moramo držati opremu u autu, na što su nam dali drugu Marbellu koja se može zaključati, bez krovnih nosača, u još lošijem stanju ali opranu. Tek smo zadnji tjedan dobili Fiat Punto kojeg smo uz puno muke preuzeli od naših cimera Danaca kad su otišli kući.

   Nakon što smo zaključili da na Vargasu vjetar i nije bog zna što, na Pozu još gore, a pritom je i bila znatna plima, spakirali smo se i otišli istražiti južnu stranu otoka dokle god ima autoputa. A prvenstveno smo htjeli vidjeti Puerto Rico (bogato turističko naselje - bez uvijeta za turizam!?), južnu umjetnu plažu sa bijelim pijeskom i Puerto de Mogan. Ovaj posljednji glasi kao mali nautičarski raj za nautičare sa stilom. U Puerto Ricu smo odigrali najzanimljiviju mini - golf partiju u životu (Dado Vs. Draško, 71:71). Svakome tko ima imalo afiniteta prema toj igri preporučamo da nikako ne propusti taj doživljaj.

 Na žalost plažu po noći nismo našli, ali sve nam je to nadoknadilo iznenađenje zvano Puerto de Mogan. Bez obzira na nešto više cijene, NIKAKO se ne smije propustiti obrok u jednom od restorana. Mislim da je sasvim svejedno u kojem (svi su jedan uz drugog), užitak će biti isti. Mi primjerice nismo znali da lasagne mogu biti ukusnije od jastoga! Užitak je bio toliki da smo raspravljali da smo možda u raju i pokušali shvatiti kad smo umrli. U malenoj marini pretežno su privezane drvene jedrilice i jahte. Ništa glamurazno, nista bučno, sve u miru i sa stilom. Nevjerojatno je koliko je ta malena luka opuštajuća!

MINI GOLF Puerto de Mogan
Mini Golf - uz nepristrano suđenje nepogrešivog Lere rezultat je bio neizvjestan do zadnjeg udarca! Puerto de Mogan - san svakog pravog nautičara koji vjeruje da njegov brod ima dušu.
   Pravu suprotnost tome čini mjestašce Taurito, točnije kompleks luksuznih apartmana i hotela s ogromnom umjetnom oazom bazenčića, malih tobogana, drvenih mostića, palmi i neobičnih mozaika i sve to popraćeno s posebnim svjetlosnim efektima noću. Ima naravno i par heliodroma i samotnu plažu i baš sve što si stvarno imućni ljudi mogu poželjetii. Nalazi se par kilometara prije Puerto de Mogana, u stvari čak se i nadzire na gore prikazanoj razglednici.

   Prvi petak Ušo nas je upoznao s noćnim životom Maspalomasa, ("Maspalmasa" po ušijanski) tako da smo već u subotu opasno zaružili. Bez obzira na sva Zagrebačka i Hrvatska "glamurozna" mjesta, tulume, pijanke, discoteque - tako nešto nismo nikada prije doživjeli, samo smo načuli priče s Ibize. Svojevrstan šok organizmu uzrokovan ponudom zabave i razonode.
Toliko blještavila, muzike, barova, ljudi, prostitutki, makroa, droge na jednom mjestu nikad nismo mislili susresti. No čovjek brzo nauči gdje se šta može dobiti i ovisno o svojim željama pronći će ono baš za sebe!
OPREZ:  Parovi, ne puštajte svoju bolju polovicu same!
   Pića su poprilično skupa, pivo košta 40 kn, ali pošto je happy hour (non stop) dobiju se 2 pića. Na ulici je puno ljudi koji su došli na odmor ili maturalac pa ostali raditi. Uglavnom navlače turiste u određeni disco, daju im slobodan ulaz i 3 pića za cijenu jednog kojeg moraju konzumirati odmah na ulazu (dotrči konobar).
   Preporučamo: Scanic, Viking, Garage club, Pacha (iznad 21 god.). Sve se nalazi u Metrou. Postoji i sekcija za homoseksualce koga to zanima. Ima i obilje discotequa ("partijane") koje rade do prijepodneva, ali mi ih nismo posjećivali.
   Što se tiče lijepšeg spola najzastupljenije su bile Šveđanke i Njemice sa Sjevera. Nikako ne preporučamo domaćice (Španjolke s otoka). Također preporučamo kloniti se ljudi koji vas vode u strip i sex barove, može doći do neugodnih situacija.
Policije i nema, ako ih ima interveniraju tek na ukazani problem, čuli smo da ponekad znaju zaustavljati vozila radi alkotesta, ali postoje načini da se i to izbjegne. Mi nismo imali nikakvih neugodnih iskustava.
   Nakon upoznavanja sa svim mjestima, ljudima i načinima zabave uzbuđenje lagano splašnjava što je i normalno s obzirom na učestalost posjeta i količine potrošenog novca.

   Nevezano uz izlazak OBAVEZNO probati sandwich Especial u surf  baru "La Ola" koji cijenom, okusom i veličinom odudara od svih nam poznatih jela te vrste!

Maspalomas
Maspalomas - slika govori dovoljno i sama za sebe...
   Već krajem prvog tjedna Dado je (uz pomoć teorijske demonstracije) Danca Jamesa K. Jamesona naučio "okretati" "speed loop" i pokoji "front" iako bez visine. Na kraju se usavršio te ih je radio i sa 5 kvadrata i bez vala! Bez obzira na bezbroj pokušaja i samouvjeravanja, ja nisam skupio hrabrosti. Ostao sam vjeran skokovima i pokušajima jahanja valova od kojih su neki bili neočekivano uspješni. Leru je jednostavno bilo gušt gledati u skoku. Također je znao biti prvi koji bi narigao jedro i izašao u titansku borbu s valovima preko 2 metra. U svakom slučaju bio mi je kriterij hoću li i ja izaći na vodu ili ne. Hrabro, jel da?

   Ušo je i dalje bio najbrži, premda su mu se približili novi naraštaji i opasno ugrozili titulu (op. D. A.), te je skakao nevjerojatno visoko, ali bi često puštao opremu koja bi se digla za još koji metar u vis. Ponekad vrlo impozantno.
Zdravka Cerovca više smo navikli gledati u društvu knjige "Groblje kućnih ljubimaca" nego li u društvu surf opreme. Često je znao otići i na penjanja i na izlet u dane dok je stvarno jako puhalo. Ali kad je izašao na vodu znao je napraviti kakav "cool move" poput back 360 clue first one foot. Namjerno ili slučajno, nećemo komentirati. Istina je da nije bilo previse valova za "wave ride" ali nikako nije izgledao u formi. Više je ličilo na demonstraciju snage.
Njegovo opravdanje za nesurfanje bilo je da čeka velike valove koji nikako nisu dolazili. Istina, ali zašto onda dolaziti na Kanare 8 godina za redom? I sam kaže da od 1995 nije doživio idealne uvjete.

Cerovac u autu
Naš idol Zdravko čeka "The Big Day". Ali to traje malo predugo...
Naša tri tjedna (posebno prva dva) karakterizirao je jak vjetar i poneki veći val. Znalo je biti i sasvim velikih "mrcina", ali skroz uz obalu i u zavjetrini.

   Iako je u zavjetrini bilo nepodnošljivo vruće (u prosjeku oko 24' C) većinu smo se vremena smrzavali. Na plaži gdje stvarno puše nakon nekog vremena postane neugodno hladno, ako puše noću također je dobro imati kakvu laganu jaknicu. Nevjerojatno je kako smo se cijelo vrijeme smrzavali na Vargasu, a izgorjeli smo da nismo mogli leći u krevet od opekotina! Obaveza krema za sunčanje s visokim faktorom, kod njih je užasno loš izbor a i cijena.
   Što se tiče odijela za surfanje za ovaj termin preporučamo dugo odijelo 4/5 mm s vario rukavima za dane s manje vjetra. U dugim mi je rukavima bilo vruće samo kad sam jedrio s 5 mq i to ne baš konstantno glisirajući i ako ne bih imao previše kontakta s vodom.

   S obzirom da je počinjalo prvenstvo za svjetski kup počeli su pristizati najbolji surferi iz cijelog svijeta. Tako su se pojavile i Moreno sestre koje su trenirale na Hawajima, F. Goya, Josh Stone, Levi Silver, Steve Allen (koji je odsjeo u našem apartmanu, samnom u sobi!!!), Josh Angulo (također gost našeg apartmana), Vidar i Orijen Jensen i još mnogi drugi.
Jedini kojeg nam je žao da nismo vidjeli je Jason Polakow koji je uganuo ili slomio zglob na treningu prije puta.
   Već sami svjetski kup i pojavljivanje svjetskih "faca" bio je doživljaj, a što reći kad ti je cimer Josh Angulo - totalni luđak, ali jedan od najboljih jahača valova ikad i Steve Allen, svjetski prvak u Australiji '98. i broj jedan u Fanaticu (tvorac Falcona za FWS) čija je jedra razvijao Robert Stroj (Neilpryde RS1), nekadašnji ART designer.
Nezamislivo iskustvo, ali se atmosfera u apartmanu promijenila. Dado i Lero preselili su se Cerovcu i Uši, a ja sam ostao solo s tim facama. Angulo je prilično neugodan (bonton mu je nepoznanica) i zahtjevao je totalni mir u kući iza 10 sati na šta se nikako nisam navikao. Pogotovo kad bi se vratili s izlaska, nisam mogao niti jesti niti pogledati što ima na glupoj sinkroniziranoj španjolskoj televiziji, čak sam se morao i bez svjetla snalaziti.
   Ali divno je osjećati se djelom svjetske surf scene znajući da sam prije svega 5-6 godina prvi puta u životu stao na dasku na zagrebačkom Jarunu!

Steve Allen + Drasko Steve Allen
Steve Allen, vrstan surfer i prijatelj, osoba kojoj se uvijek može obratiti za pomoć
   Slijedeći Murphyev zakon, trebalo je samo čekati kad će prestati puhati, te smo isto i konstatirali u ugodnom razgovoru s Josh Stoneom na Vargasu nudeći ga bananama. Pametnjakovići iz regatnog odbora vjerojatno forsirani Video Chilliem kao glavnim sponzorom prvi dan regate nisu dali niti kvalifikaciju čekajuci da se valovi dignu. (Sindrom Cerovac.) Naravno, drugi dan bilo je još manje i vjetra, ne samo vala. Ishod je bio takav da se jedva dobio finalist u krajnje neregularnim uvjetima. (A mi mislili da je tako samo kod nas!)
Regata je bila krajnje nezanimljiva osim samog finala, tako da smo brzo napustili promatranje majstora i predali se vlastitim užicima.

Vargas zastave
Plaža Vargas za vrijeme trajanja svjetskog kupa, bezvjetrica.
   Čim su najavili da sljedeći dan vrlo vjerojatno ne će puhati, iskoristili smo priliku i otišli na izlet. Treći izlet bio nam je na Roque Nublo, (za njega smo se odlučili čim smo preuzeli Punta) najviši vrh otoka (ili jedan od najviših) koji izgleda kao iz američkih reklama za Marlboro. Pogledi su senzacionalni, logorovališta i kampovi sa svake strane ceste i mirisi roštilja. (Ali samo za vrijeme trajanja uskršnjeg tjedna, Santa Semana. ?)
   Kanarsko je otočje inače nastalo od prastarog supervulkana prije približno 60 miliona godina. Neotkriveno je do kasnog srednjeg vijeka, i nastanjivalo ga je autohtono starosjedilačko stanovništvo nepoznatog porijekla kojeg su pridošli Španjolci prozvali Guanche. Postoje neke neke antropološke studije kako su Guanche najdirektniji potomci kromanjonaca. Također neki znanstvenici tvrde kako je riječ o prastanovnicima Atlantide.
Cijela ta priča nije nimalo jednoznačna niti je riječ znanosti dala jednoznačan odgovor.

   Cesta prema vrhu je solidno održavana, ali  iznimno strma i zavojita, i razuman bi europljanin konstatirao da je jednosmjerna što nikako nije.
   Kod pećine-etnografskom muzeju pri vrhu doživjeli smo i bliski susret s nekakvom divokozom koja se niotkuda sjurila na nas. Da se nije našao čuvar koji je to čudovište uhvatio za rogove, ne znam kako bi naš susret završio. Preživjeli smo još jedan smrtni strah.

Nakon razgledavanja pogleda u svih 360 stupnjeva zaputili smo se na Playu del Ingles u Maspalomasu. Riječ je o plaži dugoj nekoliko kilometara koja svojim oblikom podsjeća na naš Zlatni rat na Braču. Bez obzira na veličinu plaže, preko dana je teško naći slobodno mjesto za ručnik. Tisuće razigranih turista svih rasa i nacionalnosti sa svojim obiteljima.
Nas je interesiralo nešto drugo, pješčane dine koje se protežu u unutrašnjost plaže i zalaz sunca u toj tzv. pustinji. Spektakularno!

Lero, Drasko i pogled Dado Lero i pustinja
Roque Nublo - prilikom spuštanja prema jugu mora se zastati na ovom vidikovcu kojeg se ne može promašiti. Dine i nisu tako male, našao bi se i koji sandboard-er.
   Ali čim sunce zađe, pijesak postane leden, počinje puhati hladan vjetar i temperatura munjevito pada, a samo tren prije tražili smo bilo kakvo osvježenje kojeg tamo naravno nema. Tek sam tada doživio i osjetio metaforu noćne more "pustinja". Bez obzira na sve filmove i knjige, dok se pustinja ne doživi, nitko ne može pričati o njoj. I ja radije ne bih volio da imam šta pričati o tome!

Odustali smo od svjetskog kupa i gužve na Vargasu te smo našli svoj surferski raj na Pozu. Sve je bilo super dok mi za vrijeme surfanja nisu ukrali novčanik iz auta sa svim dokumentima osim putovnice i svim novcem koji mi je ostao za potrošiti taj zadnji tjedan (20 000 pts.). Srećom sam novce za apartman prije izdvojio, kojih 400 dm. Opomena svima bezbrižnima.
   Kad puše na Pozu, onda je stvarno savršeno. Jedini problem je ako ne puše dovoljno, postaneš lak plijen bunkera na kraju plaže na morskom putu za Ketchup. Leri je taj bunker bio posebno drag, s obzirom da je sam "shapeao" Polakowu wave perajicu koja mu se raspala.

   U finalu svjetskog kupa vozili su Bjorn Vs. Jensen; Jensen je ipak pobjedio, a treće mjesto pripalo je ???, dok je Angulo koji je na treninzima bio nepodnošljivo loš zauzeo 4. mjesto. Da je bilo više vjetra, poredak bi definitivno bio drukčiji (po svojoj prilici Bjorn i Angulo borili bi se za 1. mjesto, pri čemu ja dajem prednost ovom drugom...).
   Od žena su u finalu bile Moreno Vs. Moreno i pobijedila je Daida.
Čim je odsviran službeni kraj regate, pomahnitali surferi iz plavog Punta istrčali su s noževima i zastave su počele padati. Izbezeknuta lica ostalih natjecatelja izražavala su smjeh, zgražanje i odobravanje u isto vrijeme. Auto nam je za čas bio pun zastava koje su postale suveniri našim djevojkama i našem klubu jedrenja na dasci "Zagreb", te smo nestali u sekundi ostavljajući oblak prašine za nama.

Auto Dado prorok!
Banda u plavom Puntu priprema se za napad! Prorok Dado u trenutku meditacije
   Umorni od svega i pošto nije baš puhalo otišli smo na naš zadnji izlet na drugu stranu otoka vidjeti je li istina da na otoku postoji zelenilo. Navodno postoje i jezera i spektakularni slapovi, ali s obzirom na sušu ništa od toga nije nam bilo dostupno. Naše je odredište bilo Tamdabada i borova šuma znamenitog Pinus canariensisa . A jesmo odabrali dan! Čim smo krenuli u brdo preko Aguimesa stigli smo u kišni oblak, maglu i hladnoću. Takvih dana u tom razdoblju na otoku u prosjeku ima 3, a mi baš taj dan odlučili vidjeti tzv. najljepši pogled s otoka na drugu stranu i ne odustajemo. No isplatilo se makar radi doživljaja prizora koji je trajao svega par sekundi kad su se oblak i magla na trenutak razišli i kad je zablistalo more u daljini izšarano sunčevim zrakama. Šutke smo ostali sjediti i meditirati nad prizorom dok nam stvarno nije postalo ledeno.

   Izlasci na ista mjesta (uz nedostatak novaca) nisu nam više bili uzbudljivi kao prvih dana, umorni i od vjetra i od vode polako nas je oborila apatija i čežnja za domom.
Iskoristili smo još zadnje dane jedreći s 5 kvadrata, izašli s Ušom zadnju večer u lov na tamnopute ulične ljepotice i stvarno smo se dobro proveli. Zadnji dan morali smo vratiti auto i surf opremu tako da smo odlučili ne jedriti.
   Iako željni naših ulica i kvartova, s tugom na srcu obilazili smo u predvečerje obalu Poza i promatrali kojeg usamljenog wave surfera kako u suton jaše pokoji val...    Pitanja hoće li ikada biti isto ako ponovo dođemo odzvanjala su nam praznim glavama, samo smo znali da sutra letimo za Beč.
   Povratni let trajao je duže i bio je neugodniji od dolaska. Iako smo skoro ostali na aerodromu Las Palmasa na kraju smo se brzo našli u Zdravkovoj Astri karavan. Na povratku nam se pridružio i Ušo tako da i nismo imali baš previše komfora (petoro ljudi s putnom prtljagom) i bilo je pitanje sati kad ćemo leći u svoje krevete. Pitao sam se, kad se probudimo, hoćemo li misliti da smo samo sanjali? Bilo je toliko lijepo da drugo niti nisam mogao zaključiti kad sam se probudio. Ali otkud onda silni žuljevi i ranice po rukama?!

Pilot
Svemu lijepom dođe kraj, kad -tad!


(c) WSurf 2003. Sve prijedloge, sugestije i komentare šaljite webmasteru.